Predsjednik GO HNS - a Grada Zagreba Željko Uhlir i državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja u RTL - u DANAS o zagrebačkim mostovima.

• 
• 

HNS DEMANTI

• 
• 

Poštovani, na temelju članaka 40., Zakona o medijima (Narodne novine NN 59/04, 84/11, 81/13) tražimo da bez promjena i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu i na isti ili istovrijedan način na koji je bila objavljena tvrdnja na koju se ispravak odnosi, objavite sljedeće: Dana 14. rujna u Jutarnjem listu objavljen je članak s naslovom „Horvat nije jedini krivac za loše zakone o obnovi“ novinarke Korane Sutlić. U navedenom članku novinarka grubo, neobjektivno, bez provjere činjenica i bez argumenata iznosi tvrdnje koje nanose direktnu štetu ugledu HNS-a i poimence njenih istaknutih članova. Novinarka jednostrano i bez argumenata iznosi napade na pojedine zakone koji su pisani u Ministarstvu graditeljstva, iako bi trebala znati da su iste prije stupanja na snagu morale usvojiti Vlada RH i Sabor RH, te da su ti zakoni morali proći sva nadležna tijela i od njih dobiti pozitivna mišljenja. Novinarka poklanja vjeru navodnim tvrdnjama strukovnih udruženja i napada samo zakone koji su se donosili u vrijeme HNS-ovih ministara i dužnosnika. Bez ikakvog argumenta ili provjere. Treba znati da su strukovna udruženja ujedno i cehovska udruženja i da onaj tko nekritički preuzima neke tvrdnje cehova nije svjestan da u tom trenutku oni predstavljaju interesnu grupu koja štiti samo svoje interese a ne javne ili strukovne. Ministarstvo i dužnosnici koji se suprotstave takvim cehovskim interesima onda naravno nisu dobro prihvaćeni od strane strukovnih udruženja. Novinarka se u ovom članku bezrezervno priklonila cehovskim stavovima i napala one dužnosnike koji su se usudili štiti javni interes, istovremeno ne tražeći mišljenje druge strane. Novinarka tako omalovažava jedan od najuspješnijih projekata Vlade RH – obnovu Gunje, bez i jednog argumenta. U tekstu se navodi da je „Ministarstvo graditeljstva desetljećima na usluzi građevinskim lobijima“, pa i državni tajnik koji u njemu radi, Željko Uhlir. Sve bez i jednog argumenta, bez upućivanja javnosti u poslove na kojima državni tajnik radi, bez navođenja činjenice da u ministarstvu radi više državnih tajnika, bez da je i jedno pitanje i traženje odgovora „druge strane“, upućeno držanom tajniku Željku Uhliru. To je sve gruba neisitina. U tekstu se citira otvoreno pismo grupacije arhitekata u kojem traže smjenu državnog tajnika Željka Uhlira, ponovno bez ikakvog argumenta i ponovno bez da se traži mišljenje druge strane, čime se autorica teksta pridružuje javnom pozivu na linč stručne i čestite osobe. Na samom kraju članka iznosi se potpuna i gruba neistina da je ministar Predrag Štromar izdao suglasnost na prijedlog kontroverznog GUP-a Grada Zagreba po kojem bi se mogao graditi Manhattan na mjestu Zagrebačkog hipodroma. Riječ je potpunoj dezinformaciji, jer je upravo ministar Štromar spriječio takvu mogućnost i vratio GUP na popravak u Grad Zagreb, što je rezultiralo u konačnici da takav GUP nije usvojen i nije omogućena gradnja tzv. Manhattan projekta. Cijeli članak pisan je na način da se nanese javna šteta HNS-u i njenim istaknutim članovima, te kao javni linč bez argumenata protiv državnog tajnika Željka Uhlira koji je istaknuti stručnjak u svojem području i čestita osoba. Sve u ovom članku je pisano na način kada se ne može silom argumenata, onda se koristi argumentima sile. Tražimo objavu dematnija bez odlaganja u tiskanom i mrežnom izdanju Jutarnjeg lista, kao i da se sporni članak ukloni s mrežnih stranica kako i dalje ne bi nanosio štetu ugledu i časti stranci i njenim istaknutim članovima. S poštovanjem, Ured za odnose s medijima

Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, a vrhunac obilježavanja je DAN RUŽIČASTE VRPCE

• 
• 

Priopćenje s konferencije za medije

• 
• 

 

Rješenja za drastično ubrzanje obnove u gradu Zagrebu Predsjednik GO Grada Zagreba Hrvatske narodne stranke - liberalnih demokrata mr. sc. Željko Uhlir, na konferenciji za novinare predstavio je svoje prijedloge za drastično ubrzanje obnove u gradu Zagrebu, a posljedično i u SMŽ te prokomentirao mitove i alternative obnove Zagreb, 16. kolovoza 2021. – Uvodno, Željko Uhlir je pojasnio osnovne principe obnove nakon katastrofa i iskustva koja smo stjecali u dosadašnjim događanjima od obnove nakon potresa u Dubrovniku i Stonu, poslijeratne obnove, obnove županjske Posavine nakon poplave, i obnove nakon pojave klizišta u Hrvatskoj Kostajnici. „Osnovni koncept obnove i nacrt Zakona o obnovi zgrada nakon potresa... bio je sukladan domaćim i svjetskim iskustvima različitih obnova nakon katastrofa i uvažavao je princip 4R (Rapid Response, Rapid Repair) ili kako su u Njemačkoj nakon katastrofalnih poplava ove godine, zauzeli stav u vezi obnove: „Schnell, großzügig und unbürokratisch helfen“.

 

Nacrt Zakona razlikovao se od konačno usvojenog, između ostalog i u tri bitna elementa: europski pragovi javne nabave – nisu prihvaćeni (puna primjena ZJN 2016); nema osnivanja novog državnog tijela za provedbu obnove – osnovan je Fond za obnovu; konstrukcijska obnova zgrada je obveza i financira se iz proračuna (države i grada), a višestambene zgrade se promatraju kao cjelina bez osobnih utjecaja vlasnika/suvlasnika – uvedena je participacija vlasnika/suvlasnika zgrada i time svaki stan postaje predmet dokazivanja prava.

 

Sada, nakon proteka više od 500 dana od prvog potresa u Zagrebu, svi se pitaju: Zašto obnova u glavnom gradu nema pomaka i zašto obnova u SMŽ zapinje? Promotrimo samo element obnove naveden pod c): Zašto je važno ne ulaziti u participacije vlasnika tj. ne promatrati pojedinačne suvlasničke udjele u višestambenim zgradama, već zgrade kao cjeline? Kada se radi o obnovi višestambenih zgrada, potrebno je odrediti razinu obnove koja je minimalno potrebna kako te oštećene zgrade ne bi i dalje ugrožavale korisnike i prolaznike, te kako bi se smanjile daljnje štete. To se postiže ispunjavanjem temeljnog zahtjeva za građevine (iz ZOG-a) – mehanička otpornost i stabilnost. Dakle, taj temeljni zahtjev je imperativ i od javnog je interesa, te bi se trebao ispuniti uz financiranje iz proračuna (država/grad). Ne treba zaboraviti da se radi o centru glavnoga grada koji je gusto naseljen i u kojem se svakodnevno zadržava veliki broj ljudi (starijih, djece, studenata, i svih ostalih).

 

Svako odlaganje obnove dovodi do većih rizika, jer atmosferilije izrazito negativno utječu na oštećene zgrade. Osim toga, sada smo valjda svi svjesni onoga što struka odavno zna, da živimo na trusnom području koje ne miruje i da je potrebno žurno ojačati zgrade. A ovi nedavni potresi su bili samo srednje jačine. Međutim, djelomično se odustalo od koncepta javnog interesa za konstrukcijsku obnovu zgrada, i uvedene su participacije vlasnika/suvlasnika. Neki zastupnici su u želji za populističkim isticanjem nastupali krajnje okrutno s tezom da je cijela obnova pitanje privatne imovine i pritom zapostavili čitav niz argumenata socijalne države ali i javnog interesa da centar glavnoga grada bude siguran i primjereno uređen. Ako ne zbog onih koji žive u gradu, onda zbog ljudi u prolazu da nas vide u najboljem svjetlu, ravnopravno s drugim europskim gradovima.

 

Ne treba zaboraviti da u većini zgrada imamo socijalni miks.Takvi ljudi su igrali na kartu sebičnosti koja u svakome spava, samo je treba probuditi. Jer zašto bi se centar glavnoga grada o našem novcu sredio, tamo žive sami bogataši, neka se sve raspadne, jer ako ja ne mogu živjeti u centru, neka i onome drugome sve propadne. Drugi su pak, iz današnje perspektive gledano, bili motivirani onim najcrnijim profiterstvom koje se najviše isplati u vrijeme katastrofe te su javno zagovarali kako su vlasnici sami krivi što nisu održavali svoje zgrade, pa su im stradale u potresu, i da treba vlasnike opteretiti s hipotekama za obnovu i/ili nadograditi zgrade i tako ih napraviti gospodarski privlačnima... odnosno, čim obnova dulje traje i bude što skuplja za vlasnike, više će se stanova/zgrada jeftino prodati torbarima koji svoj novac trebaju negdje legalno plasirati. Neki od njih su zagovarali masovna rušenja po Zagrebu svega što je starije od 100 godina, kako bi se mogao izgraditi novi i ljepši grad. Pri tome su korištene velike riječi poput: cjelovite obnove grada; urbane obnove grada; obnova po svim temeljnim zahtjevima za građevine a ne samo konstrukcijska i sl., a sve bez realne osnove. Sve to bi bilo za neke nove vlasnike, jer je sve drugo neprovedivo.

 

A neki su bili samo naivni i upleli se u retoriku spretnih, ne prihvačajući argumente Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja. Zakonom je usvojen koncept s participacijom vlasnika od 20% konstrukcijske obnove zgrada. Treba znati da je konstrukcijska obnova samo dio obnove zgrade i to ovisno o složenosti i stupnju oštećenja od 50 do 60% cjelovite obnove. Što je ta odredba uzrokovala? Osnovni zastoj obnove i nema promjene dok se taj dio ne riješi. Više se ne promatra višestambena zgrada kao jedna cjelina koju treba konstrukcijski (s minimalnim nužnim zahvatima) obnoviti, već se zasebno promatra svaki suvlasnik i njegov status. Jer, čim se uvodi participacija, netko treba zbog socijalnog ili drugog statusa biti oslobođen, a netko ima više od osnovnog stana, pa mu treba više zaračunati. Kako će se to sve ustanoviti? Brojnim dokumentima o imovinskom statusu i dokazima vlasništva. Kako će se participacija osigurati? Npr. ako netko nema ili ne želi platiti svoju participaciju. Redovna mjera osiguranja je zabilježba dugovanja na nekretnini u zemljišnim knjigama – hipoteka u gruntovnici.

 

Međutim, u našoj državi je sve uredno osim gruntovnice i katastra. Pa to svi znaju. I na što će se sada upisivati dug participacije kada nisu sređene zemljišne knjige i nije provedeno vlasništvo nad nekretninama? Zastoj u svakoj zgradi koja nema sređenu vlasničku dokumentaciju. Da li netko može srediti tuđe vlasništvo? Ne. Osim toga, koliki iznos osobne participacije će trebati zabilježiti u gruntovnici? A mora se upisati točan iznos. Prije nego se naprave detaljni projekti, i prije nego se ugovore radovi, te prije nego se isti okončaju uz sve dodatne radove jer radi se o sanaciji, te iznose nitko ne može znati. Taj dio se pokušao zakrpati s prosječnim jediničnim troškovima radova na obnovi uz podatak o površini zgrade. Pa ukoliko je poznat prosječni jedinični trošak, uz poznatu površinu zgrade, moguće je procijeniti okvirni trošak obnove svake zgrade. Međutim, nema nigdje službeno evidentiranog podatka o površini starih zgrada. Znači treba preko javne nabave ugovoriti inženjera da izmjeri zgradu i izračuna površinu.

 

Sve to je potrebno prvo naručiti od Fonda za obnovu, koji provodi javne nabave, pa kad ovaj sve formalno odradi i kad taj inženjer dostavi površinu, onda se taj podatak šalje referentu u Ministarstvo, koji piše Odluku o pravu na obnovu. A za svaki korak je potrebno vrijeme, pod uvjetom da sve ide automatikom, bez nesporazuma i u tisućama predmeta. Kapaciteti inženjera, troškovi, vrijeme... Samo se nižu problemi. I da se vratimo na svrhu zabilježbe (hipoteke), čemu ona zapravo služi? Cijeli opisani posao rade brojni referenti u Ministarstvu, Fondu i na kraju u gruntovnici koja treba za svaki stan pojedinačno upisati zabilježbu. A radi se o tisućama predmeta. Što se dešava ukoliko vlasnici ne mogu ili ne žele platiti svoju participaciju? Hipoteke će se upisati i radovi će se odvijati, jer su zgrade opasne, i država/grad će financirati sve. Da li će država/grad zbog svojih 20% u konstrukcijskoj obnovi, ovrhom iseljavati vlasnike i na javnoj dradžbi prodavati imovinu svojih građana? Valjda ne. Ako i da, kada i kome? Pa ćemu onda sav taj posao i zastoj? Pokušalo se i amandmanom u Saboru skrenuti pažnja da to sve skupa nije dobro i da će zakočiti obnovu, ali nažalost nitko od zastupnika, osim predlagača iz HNS-a, nije u shvaćao problematiku koju donosi takva odredba u Zakonu.

 

Dakle, od sva tri uvodno navedena bitna elementa za efikasnu provedbu obnove, ovaj treći je presudan za sadašnji zastoj u obnovi. Indirektno, ukoliko se resetira Zakon o obnovi zgrada nakon potresa... moguće je još na jednom elementu bitno ubrzati postupanje. Ukoliko bi se osiguralo financiranje konstrukcijske obnove bez participacije vlasnika i ukoliko bi se promatralo zgradu kao predmet nužnih radova iz javnog interesa, ne postoji nužan razlog da se za svaku zgradu provodi strogo formalan upravni postupak, nego je moguće, donositi Odluke o pravu na obnovu u neupravnom postupku i time dodatno ubrzati obnovu ne samo u gradu Zagrebu nego na cijelom stradalom području nakon potresa. Bitno je promijeniti logiku razmišljanja i prijeći iz logike redovnih pojedinačnih postupaka u logiku nužnih masovnih postupaka nakon katastrofe – potrebna je promjena paradigme u svakom dijelu postupka donošenja Odluke o pravu na obnovu.

 

Prijedlog rješenja je, da se Uprava grada Zagreba zauzme za svoje građane i svoj grad, te da osigura dodatnih 20% za konstrukcijsku obnovu i provoditi neupravni postupak donošenja Odluka o pravu na obnovu, kako bi se glavni grad u primjerenom roku obnovio i napravio opet sigurnim za svoje građane i one koji kroz njega prolaze. Iz navedenoga je razvidno da će i tako u većini obnove trebati pronaći tekuća sredstva za tih 20% konstrukcijske obnove. Osim ukoliko nakon gradonačelnika MB i dalje prevladava modus operandi MB.

 

Kao dipl. ing. građ. i statičar po struci, Ž. Uhlir, je na temelju dugogodišnjeg staža u graditeljstvu i nekretninama, pojasnio i otklonio dva mita i alternativne modele obnove koji se pojavljuju u javnosti vezano uz obnovu višestambenih zgrada nakon potresa: „1. Stupanj oštećenja višestambenih zgrada u gradu Zagrebu primarno ovisi o kvaliteti tadašnjeg projekta i gradnje (raspored masa i krutosti), a ne o tome da li su suvlasnici zgradu kvalitetno održavali, jer radovi koji bi povećali otpornost zgrade na potrese predstavljaju ozbiljne konstrukcijske zahvate, a ne održavanje.

 

2. Vezano uz rušenje višestambenh zgrada i gradnju novih na istom mjestu, isto nije provedivo u obnovi u odnosu na prava vlasnika, a vlasništvo je jedno od temeljnih građanskih prava koje je zaštićeno svim međunarodnim sporazumima i našim Ustavom. Suvlasnici imaju različite veličine stanova u nekoj zgradi i po materijalnom statusu imamo u većini zgrada socijalni miks. Nije moguće izgraditi novu zgradu koja bi bila drugačija od postojeće uz zadržavanje svih vlasničkih prava i odnosa. Osim toga ne bi bilo uputno ulaziti u gradnju nove višestambene zgrade u centru grada bez pune primjene zakona koji reguliraju gradnju. Zamjenska gradnja je i danas moguća ali uz uvažavanje svih postojećih zakona (o vlasništvu, o gradnji, o prostornom uređenju), odnosno ukoliko se pojednostave procedure vrlo brzo bi bila moguća devastacija prostora.

 

Osim toga, doveli bismo se do paradoksa da se na starim zgradama štite krovišta i oblici dimnjaka, ne dopušta se obnova fasade ukoliko su ugrađeni PVC prozori, a istovremeno omogučile bi se dogradnje, rušenja i gradnja novih zgrada koje u potpunosti mijenjaju vizure povijesne jezgre grada. 3. S obzirom da se radi o masovnoj obnovi, teza da bi se zgrade mogle efikasno obnavljati tako da se iskoristi njihov gospodarski potencijal, nije realna, jer naprosto ne posjeduje svaka zgrada gospodarski potencijal, tj. nije svaka zgrada statički primjerena dodanim teretima (nove etaže – povećanje mase zgrade na nepovoljnom položaju, na visini), nema svaka zgrada iste konzervatorske uvjete, ali i za svaku zgradu ne postoji interes investitora (lokacija, oblikovanje zgrade, lift, parking...). Sve bi se svelo na pojedine i rijetke slučajeve koji bi se prilagođavali investitorima, a to onda nije masovna obnova i pravila ne bi bila ista za sve. Takva alternativa nije realna i samo bi zakočila obnovu. 4. Jedan alternativni model obnove koji se spominje u javnosti je i samoobnova višestambenih zgrada.

 

Taj model je i trenutno moguć, ali samo za one suvlasnike/vlasnike koji to sami odluće prema svojim kapacitetima i kompetencijama. Pitanje je tko uopće i s kojim motivom može tako nešto predložiti? Odakle je takva ideja potekla? Da li taj živi u Republici Hrvatskoj ili na nas gleda iz neke visoko uređene države i nudi nam rješenja iz svojeg kuta? Odnosi suvlasnika i njihov broj u zgradama, kvaliteta upravitelja, razina potrebnog znanja, šarolike tvrtke i način njihovog poslovanja, stanje u pravosuđu koje bi trebalo štiti ugovorne odnose... Zaključno, dovelo bi se do potpunog zastoja obnove – neprovedivo. Kada se kritički promatraju alternative sadašnjem modelu obnove, neizbježno se postavlja pitanje: Kome je u interesu da se zgrade u centru grada Zagreba ne obnavljaju? Odgovor na to pitanje može ići u dva smjera: S jedne strane moguće je da se radi o potpunom ne razumijevanju problematike, ili pokušaju otklona od odgovornosti za provedbu obnove – pa eto, ako se obnova ne realizira, vlasnici su si sami krivi. S druge strane, treba imati u vidu da postoje vrijedne lokacije za koje postoje razni zainteresirani investitori. Samo se treba riješiti sadašnjih vlasnika, tj. dovesti ih polagano u neizdrživu situaciju u kojoj će se nekretnine jeftino prodavati.

 

Zbog nekoliko atraktivnih lokacija žrtvovala bi se obnova grada. Okrutne i vrlo zabrinjavajuće ideje koje ugrožavaju javni interes. Najčešća alternativna varijanta je zastupana od strane predstavnika Uprave grada Zagreba iz vremena pokojnog gradonačelnika MB. Obnova starih zgrada u centru Zagreba bi po tom modelu trebala biti zasnovana na gospodarskom iskorištavanju postojećih zgrada i njihovih dvorišta, ukoliko te zgrade ne bi trebalo rušiti i graditi veće zamjenske. U obje podvarijante jedino nitko ne govori s kojim pravima vlasnika i u kojim gabaritima, te da li je to sve moguće u odnosu na zaštićenu zonu grada. Poznato je koliko su konzervatori sve zaštitili do mjere da je u redovnoj proceduri praktički nemoguće obnoviti zgrade ili provesti energetsku obnovu, a sada se ne vidi problem u rušenju ili dogradnjama.

 

Nadalje, što je sa statikom tih zgrada ako bi se radile dogradnje? Jer laici ne trebaju znati, ali prilikom djelovanja potresa ključnu ulogu ima raspored masa zgrade i to po visini i u tlocrtu, a zgrade su stabilnije s nižom masom. Ovi potresi su bili srednje jačine kakvi nas mogu zadesiti bilo kada tako da zgrade moramo za njih pripremiti, a ne samo obnoviti od sadašnjih oštećenja. I konačno, da li je na svim zgradama prostorno moguća dogradnja ili na samo nekima, te da li bi baš za sve postojali investitori? Pa jasno da ne, nego samo za neke, atraktivne i sigurne. U tom kontekstu neki spominju i komasaciju – ili preraspodjelu vlasništva na građevinskim parcelama u gradu. Dakle, svjesno ili ne, kompliciranjem i odugovlačenjem obnove potiće se iseljavanje sadašnjih vlasnika i stvaranje prostora za neke nove. Uz stanje u pravosuđu i zaštitu prava pojedinca pred naletom kapitala, vrlo dvojbeni model za masovnu primjenu. Zaključno, Zakon o obnovi zgrada nakon potresa... bio je ispravno koncipiran u Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja u fazi izrade nacrta, na najboljim domaćim i stranim iskustvima. Nažalost, tijekom široke rasprave i brojnih utjecaja, a ponajviše kontraverznog pokojnog gradonačelnika MB, došlo je do gubitka osnovnih elementa za efikasnu provedbu obnove.

 

Prijedlog rješenja koje bi drastično pokrenulo obnovu zgrada u Zagrebu i SMŽ, je žurno i u skraćenoj proceduri resetiranje Zakona na osnovne postavke ili barem na jednu ključnu. Potrebna je promjena paradigme u donošenju Odluka o pravu na obnovu – iz logike pojedinačnih redovnih postupanja, preći u logiku masovnih nakon katastrofe. Bez takvog drastičnog zahvata nema drastičnog ubrazanja obnove.

 

Ukoliko se barem ne osigura financiranje preostalih 20% konstrukcijske obnove od strane Uprave grada Zagreba, pomaka u obnovi neće biti i sljedeću, treću godinu nakon potresa. Ne treba zaboraviti da je lokalna uprava prema Ustavu zadužena za pitanja stanovanja. Jednako tako dvojbene alternative koje se zagovaraju u javnosti, u konačnici dovode do istog zabrinjavajućeg ishoda. Plan MB će se pokrenuti, građani će iseljavati iz nesigurnih zgrada i boravak u gradu Zagrebu, našem glavnom gradu, će s protekom vremena biti sve više rizičan.

 

U kolateralu se nalazi i SMŽ. Naravno, upravljanje tim složenim projektom stoljeća za našu državu treba biti uz zakonsko sređivanje, jasno i kompetentno vođeno. Ne treba zaboraviti da su nedavni potresi u Zagrebu bili srednje jačine i da sljedeći mogu biti bilo kada i 20-tak puta jači. Ova 2021. godina je već izgubljena, za sve. Za siguran i uređen glavni grad potrebno je pomoći brzo, širokogrudno i bez birokracije (Prema Nijemcima: „Schnell, großzügig und unbürokratisch helfen“).“ rekao je mr.sc. Željko Uhlir.